Trauma spontanog pobačaja - EQ Centar
sterilitet, infertilitet, neplodnost, vantelesna oplodnja, psiholoski aspekti steriliteta, lecenje neplodnosti, lecenje steriliteta, psihologija, psihoterapija, muski sterilitet, zenski sterilitet, muska neplodnost, zenska neplodnost, psiholog beograd, na putu do roditeljstva, sansa za roditeljstvo, put do bebe, roditelji, roditeljstvo, psihoterapija beograd, psiholog zvezdara. psihoterapija zvezdara, trauma gubitka, tuga, spontani pobacaj, inseminacija, donacija jajnih velija, spermatozoidi, spermogram, spermokultura, azospermija, policisticni jajnici, endometrioza
351263
post-template-default,single,single-post,postid-351263,single-format-standard,theme-moose,eltd-cpt-1.0,woocommerce-no-js,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-2.2, vertical_menu_with_scroll,woocommerce_installed,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-5.6,vc_responsive

Trauma spontanog pobačaja

Prema nekim statistikama, oko 30% trudnoća završi se spontanim pobačajem. Gubitak deteta je trauma gubitka. Čak iako se desi veoma rano, osećaj povezanosti između majke i njene bebe može biti veoma jak jer čim žena sazna da je trudna to dete ima mesto u njenom srcu. Zato je veoma bolno kada čujemo: “Možda je trebalo da ode.”, “Sigurno je bila pogrešna beba.”, “Pa…nikad nije ni živela, brzo ćeš zaboraviti!”, “Možda nije bilo suđeno.”, “To nije bilo dete.”, “Bolje je tako sigurno.”, “Ko zna zašto je to dobro.”…

 

Dete je dete bez obzira na uzrast.

Spontani pobačaj može izazvati različite psihološke procese, svesne i nesvesne. Veliki broj psiholoških sila je na delu za vreme procesa tugovanja i žaljenja što je uglavnom nešto sa čim osoba ne može da se nosi u tom momentu. U psihološkoj teoriji i praksi uglavnom se govori o četiri faze ili stadijuma u procesu žaljenja:

 

Faza I: Faza obamrlosti, šoka i neverice – Udar žalosti. Ovu fazu karakteriše ukočenost, šok, neverica, konfuzija, nemir, doživljaj nerealnosti, neprihvatanje, regresija i bespomoćnost, ‘stanje alarma’, može biti prekidana izlivom očajanja ili ekstremnog besa.

 Faza II: Faza čežnje i protesta – Svesnost o gubitku. Karakteriše je strah zbog odvajanja, konflikti, impulsivno reagovanje, prolongirani stres, traganje za izgubljenim.
 Faza III: Faza očaja – Hibernacija. Ovu fazu karakteriše osećanje bespomoćnosti, beznadežnost, smanjena socijalna podrška. Ovo je najteži period celog procesa žaljenja, nalik teškoj depresiji. Ovoj fazi mogu slediti ili ozdravljenje ili psihopatološko reagovanje.
 Faza IV: Faza oporavka – Ozdravljenje i tačka preokreta. Osobe u ovoj fazi preuzimaju kontrolu, restruktuiraju identitet, prihvataju kognitivno i emotivno gubitak, menjaju pogled na svet kako bi se prilagodili realnoj situaciji.
 

Pored opštih karakteristika koje se mogu manje ili više prepoznati u psihološkim reakcijama na gubitak, individualne reakcije na različite vrste gubitaka su različite. Ne postoji univerzalni način suočavanja sa gubitkom, ne postoji normalna ili manje normalna reakcija, ne postoji ispravno ili pogrešno tugovanje…moramo ga prihvati u kakvoj god formi da dođe.

Tugovanje nije problem koji se mora rešiti. To je više proces kojem se moramo posvetiti i proživeti ga, u kakvoj god formi nam došao i koliko god dugo on trajao. Taj proces ne mogu ubrzati prijatelji ili porodica, iako oni imaju dobru nameru da ožalošćenog oslobode patnje. Oporavak i prilagođavanje mogu trajati duže nego što neki ljudi mogu da zamisle. Moramo prihvatiti u kakvoj god formi da se pojave, i kod nas, i kod drugih. Svi imamo koristi ukoliko naučimo kako da se nosimo sa žalošću na način koji ne produžava, ne pojačava i ne potiskuje bol. Isto tako, oni koji pokušavaju da pomognu, moraju znati da tugovanje ne može biti zgusnuto u jedan određeni vremenski period ili formu ispoljavanja. Ljudi koji su iskusili gubitak, često su ponižavani i osuđivani zato što njihova žalost traje duže nego što drugi ljudi smatraju razumnim, ili zato što su pribrani i ne izledaju kao da im je teško.” /Samjel J.
 

“Tugovanje je uobičajen, prirodni proces koji sledi nakon gubitka.
Reč je o procesu tokom kojeg moramo pomiriti ono što znamo “glavom”
(izgubljenog više nema i više ništa i nikada neće biti kao pre) i doživljaj koji imamo u “duši” i srcu
(to je nemoguće, strašno, užasno, bolno, besmisleno, nepravedno…).
Tugovanje je normalna reakcija na gubitak nekoga ko nam je bio blizak, koga smo voleli i
za koga smo bili vezani.”
Arambašević L.

 

Proces tugovanja može da bude veoma intenzivan i manifestuje se na različite načine. Intenzivnost procesa tugovanja se ogleda kroz čitav spektar emotivnih, telesnih, mentalnih i reakcija na nivou ponašanja.

 
 Uobičajene reakcije na gubitak mogu se svrstati u četiri grupe:
– emocionalne reakcije
(npr. tuga, ljutnja, žalost, bes, osećaj krivice, teskoba/strah, bespomoćnost, čežnja za umrlim, osećaj praznine…),
 – telesne reakcije
(npr. ”praznina” u želucu, “stezanje” u grudima, grlu, pritisak u grudima, osetljivost na zvukove, teškoće sa disanjem, mišićna slabost, glavobolja, vrtoglavica, pospanost, umor…),
 – misaone reakcije
(npr. šok i neverica, osećaj gubitka kontrole nad životom, doživljaj da je umrli pokraj nas, teškoće s koncentracijom, pamćenjem/prisećanjem, nametljive misli i slike o gubitku, stalno razmišljanje o preminuloj osobi, zabrinutost, traženje smisla gubitka i smisla života nakon gubitka…),
 – ponašajne reakcije
(npr. teškoće sa spavanjem, promene u apetitu, povlačenje od ljudi, “preterana” aktivnost, učestalost plakanja, traženje pravde/krivca, agresivne reakcije…).
 

Sve nabrojane reakcije su prirodne, uobičajene i očekivane. Javljaju se kod svih ljudi, a razlikuju se po jačini, trajanju, po tome da li ih pokazujemo ili ne i sl.

 

 

Više o programu podrške – Na putu do roditeljstva možete da pročitate OVDE

Upitnik Ukoliko želite da učestvujete u istraživanju koje sprovodimo na katedri za psihoterapiju o psihološkim aspektima steriliteta, možete da popunite upitnik OVDE

 

 

 


© Autorsko delo: Mirjana Ćoso
Za preuzimanje teksta kontaktirajte autora