Psihologija tugovanja - EQ Centar
tuga, zalovanje, gubitak. smrt, smrt voljene osobe, roditelji, roditeljstvo, psihologija, psiholog, psihoterapija, psihoterapeut, porodicne konstelacije, poredak ljubavi, porodicni raspored, gubitak, trauma gubitka, ocajanje, plakanje, gubitak smisla, emocionalna inteligencije, centar za razvoj emocionalne inteligencije, psiholog beograd, psiholog online, licni razvoj, grupna radionica, psiholoska podrska
349668
post-template-default,single,single-post,postid-349668,single-format-standard,theme-moose,eltd-cpt-1.0,woocommerce-no-js,ajax_fade,page_not_loaded,,moose-ver-2.2, vertical_menu_with_scroll,woocommerce_installed,blog_installed,wpb-js-composer js-comp-ver-5.6,vc_responsive

Psihologija tugovanja

Kako razumeti i prihvatiti gubitak?

 

 

Ukoliko se potrudimo da shvatimo

pravu prirodu tugovanja,

možemo stvoriti kulturu u kojoj vladaju

međusobno pomaganje, razumevanje i ljubav.”

Megan Devine

 

 

Većina nas se u nekom periodu života suočila sa nekom vrstom gubitka. Međutim, nije svaki gubitak traumatičan. Bitno je koliko se osoba oseća bespomoćno i bez nade…bitno je da li osećamo da smo došli do granice izdržljivosti, da smo se “rasuli u stotinu parčića”, veoma je bitan nivo besmisla u životu… Ako osoba pati od gubitka esencijalno duboke emotivne i psihološke veze, ako se oseća bespomoćno i ne može ništa da učini povodom toga, možemo reći da je doživela traumu gubitka.

Trauma gubitka može da se javi u sledećim situacijama:
– smrt bliske osobe (roditelj, dete, partner, prijatelj…)
– gubitak voljene osobe
– separacija deteta od roditelja
– usvajanje (gubitak roditelja za dete kroz usvajanje ili davanje na negu)
– spontani pobačaj
– abortus
– gubitak partnera kroz razvod, nevernost ili razdvajanje, raskid veze
– gubitak posla, gubitak finansijske sigurnosti
– gubitak zdravlja (svog ili člana porodice, prijatelja…)
– preseljenje, odvajanje od prijatelja i sl.

 

Gotovo svako od nas ima u svom iskustvu neki od ovih događaja. U ovom tekstu će biti reč o jednom od najtežih gubitaka…o gubitku koji se ne može popraviti, koji je nenadoknadiv, apsolutno nepromenljiv, bezuslovni gubitak osobe i odnosa zbog smrti (gubitak roditelja, deteta, supružnika, bliskog člana porodice, prijatelja…). “Gubici zbog smrtnog ishoda obično postaju takozvani „markeri“ životnog toka (pojedinca i porodice) koji obeležavaju i na jedan, u početku procesa tugovanja nevidljiv način (pre) usmeravaju životni tok.” /Klikovac T.

Veoma je teško kada izgubimo nekog koga smo mnogo voleli i sa kim smo bili emotivno povezani duži vremenski period. Naši roditelji, deca, partneri, prijatelji, rođaci dele sa nama naše životno iskustvo. Svakodnevno razmenjujemo ljubav, povezani smo emotivno, psihološki i na nivou duše, stvaramo zajedničke uspomene. Zbog jačine osećanja veoma je teško da napustimo te odnose. Što je emotivna veza jača, jača je bol ukoliko dođe do rastanka.

 

Gubitak izaziva različite psihološke procese, svesne i nesvesne. Veliki broj psiholoških sila je na delu za vreme procesa tugovanja i žaljenja što je uglavnom nešto sa čim osoba ne može da se nosi u tom momentu. U psihološkoj teoriji i praksi uglavnom se govori o četiri faze ili stadijuma u procesu žaljenja za umrlim:

Faza I: Faza obamrlosti, šoka i neverice – Udar žalosti. Ovu fazu karakteriše ukočenost, šok, neverica, konfuzija, nemir, doživljaj nerealnosti, neprihvatanje, regresija i bespomoćnost, ‘stanje alarma’, može biti prekidana izlivom očajanja ili ekstremnog besa.

Faza II: Faza čežnje i protesta – Svesnost o gubitku. Karakteriše je strah zbog odvajanja, konflikti, impulsivno reagovanje, prolongirani stres, traganje za izgubljenom osobom.

Faza III: Faza očaja – Hibernacija. Ovu fazu karakteriše osećanje bespomoćnosti, beznadežnost, smanjena socijalna podrška. Ovo je najteži period celog procesa žaljenja, nalik teškoj depresiji. Ovoj fazi mogu slediti ili ozdravljenje ili psihopatološko reagovanje.

Faza IV: Faza oporavka – Ozdravljenje i tačka preokreta. Osobe u ovoj fazi preuzimaju kontrolu, restruktuiraju identitet, prihvataju kognitivno i emotivno gubitak, menjaju pogled na svet kako bi se prilagodili realnoj situaciji.

 

Pored opštih karakteristika koje se mogu manje ili više prepoznati u psihološkim reakcijama na gubitak, individualne reakcije na različite vrste gubitaka su različite. Ne postoji univerzalni način suočavanja sa gubitkom, ne postoji normalna ili manje normalna reakcija, ne postoji ispravno ili pogrešno tugovanje…moramo ga prihvati u kakvoj god formi da dođe.

“Tugovanje je uobičajen, prirodni proces koji sledi nakon gubitka. Reč je o procesu tokom kojeg moramo pomiriti ono što znamo “glavom” (izgubljenog više nema i više ništa i nikada neće biti kao pre) i doživljaj koji imamo u “duši” i srcu (to je nemoguće, strašno, užasno, bolno, besmisleno, nepravedno…). Tugovanje je normalna reakcija na gubitak nekoga ko nam je bio blizak, koga smo voleli i za koga smo bili vezani.”/Arambašević L.

Proces tugovanja može da bude veoma intenzivan i manifestuje se na različite načine. Intenzivnost procesa tugovanja se ogleda kroz čitav spektar emotivnih, telesnih, mentalnih i reakcija na nivou ponašanja.

 

Uobičajene reakcije na gubitak mogu se svrstati u četiri grupe:

  1. emocionalne reakcije

(npr. tuga, ljutnja, žalost, bes, osećaj krivice, teskoba/strah, bespomoćnost, čežnja za umrlim, osećaj praznine),

  1. telesne reakcije 

(npr.”praznina” u želucu, “stezanje” u grudima, grlu, pritisak u grudima, osetljivost na zvukove, teškoće sa disanjem, mišićna slabost, glavobolja, vrtoglavica, pospanost, umor),

  1. misaone reakcije

(npr. šok i neverica, osećaj gubitka kontrole nad životom, doživljaj da je umrli pokraj nas, teškoće s koncentracijom, pamćenjem/prisećanjem, nametljive misli i slike o gubitku, stalno razmišljanje o preminuloj osobi, zabrinutost, traženje smisla gubitka i smisla života nakon gubitka),

  1. ponašajne reakcije

(npr. teškoće sa spavanjem, promene u apetitu, povlačenje od ljudi, “preterana” aktivnost, učestalost plakanja, traženje pravde/krivca, agresivne reakcije).

 

Sve nabrojane reakcije su prirodne, uobičajene i očekivane. Javljaju se kod svih ljudi, a razlikuju se po jačini, trajanju, po tome da li ih pokazujemo ili ne i sl. Takođe, da bi shvatili kako gubitak bliske osobe utiče na ljude i njihovo ponašanje nakon tragičnog događaja, važno je razumeti značenje pojma privrženosti (Bolbi) – o tome sam ranije pisala. Više o tome možete pročitati OVDE.

 

“Tugovanje nije problem koji se mora rešiti. To je više proces kojem se moramo posvetiti i proživeti ga, u kakvoj god formi nam došao, i koliko god dugo on trajao. Taj proces ne mogu ubrzati prijatelji ili porodica, iako oni imaju dobru nameru da ožalošćenog oslobode patnje.

Oporavak i prilagođavanje mogu trajati duže nego što neki ljudi mogu da zamisle. Moramo prihvatiti u kakvoj god formi da se pojave, i kod nas, i kod drugih. Svi imamo koristi ukoliko naučimo kako da se nosimo sa žalošću na način koji ne produžava, ne pojačava i ne potiskuje bol. Isto tako, oni koji pokušavaju da pomognu, moraju znati da tugovanje ne može biti zgusnuto u jedan određeni vremenski period ili formu ispoljavanja. Ljudi koji su iskusili gubitak, često su ponižavani i osuđivani zato što njihova žalost traje duže nego što drugi ljudi smatraju razumnim, ili zato što su pribrani i ne izledaju kao da im je teško.” /Samjel J.

 

Ukoliko znate nekoga kome bi ovaj tekst bio značajan, budite slobodni da podelite informacije i prosledite kontakt.

 

U skladu sa temom, organizujemo radionicu:

Tragom tuge i žalovanja
-proces tugovanja: od gubitka do prihvatanja-

Više o radionici možete pročitati OVDE.

 

Piše: Mirjana Ćoso, psiholog

 

 

 


© Tekst je u vlasništvu autora.
Fotografija preuzeta sa pinterest,com